Monthly Archives: March 2020

Inspiracija za ovaj tekst došla je iz jedne knjige koju trenutno čitam i mojih domisli i primisli… sve je čista fikcija, fantazija. Svaka sličnost s bilo kime nije namjerna i potpuno je slučajna… ali nikad se ne zna. Sve je moguće.

Bilo je to jednom prilikom (kronološki nedefiniranom) kada je radoznalost pregazila osjećaj za “ono što treba sada”. Kopirao je oblik od dostupnih materijala i… ušao je i osjetio se jako čudno. Malo je mirovao i uopće mu nije bilo jasno što je tu tako dobro. Ispružio je ruku i stisnuo prste, osjećaj je bio jako, jako… nepoznat.
Pomicao se uz osjećaj totalne ograničenosti.
Progovorio je. U stvari začuo je razne zvukove od urlika uragana do stenjanja mrava pod velikim teretom koji su ga poprilično zbunjivali i uzrokovali neugodu u bočnim otvorima. U svoj toj kakofoniji bio je jedan ton koji se činio blizu prave frkvencije. Počeo se poigravati s tim tonom. Rekao je: “Trashnblubiljzlup! Gggrojnmistuop. Mojnemebatje! Nananana… Plug, pljus, pljuc, pljung…”. Aha! To je dakle govor! Sjetio se nekih tonova koje je negdje jednom čuo i počeo je pjevati “House of the rising sun”. Ali ne znajući ništa o svemu tome napravio je grešku pa je pjevao i instrumente i galamu publike i odjeke iz daljine a ne samo glas. Pjevao je sve, i da ga je netko čuo zvučao bi kao koncert na stadionu.
Osjetiti mirise, razne mirise, stotine i stotine raznih mirisa! Osjetiti kako te privlači gravitacija! Biti opipljiv i moći opipavati sebe i “stvari” (ne znajući nazive, sve je doživljavao kao “stvari”)! Osjetiti mrak iza kapaka i znati da si to ti sam, tu, unutra! Biti, znati da jesi – ljudsko biće!
Još se nikada nije tako osjećao, bio je oduševljen, bilo je tako… toliko… gužvatično! Svega i svačega a sve novo! Fantastično! I dolazilo je sa svih strana. Recimo to sa gravitacijom, Zemlja ga je stalno vukla k sebi, morao se poprilično koncentrirati da bi ostao uspravan. A ptice! Do sada ih je doživljavao kao distorzije u zraku, smetnje, nećistoće u čistinama atmosfere. Ali sada je opažao da su živa bića, kao i on!, igrale su se s vjetrom i vladale nebom!
Nikada prije nije gledao, nikada nije dodirivao, nikada nije slušao. Ne možete to raditi ako niste… odvojeni, u mraku iza očiju. Prije nije bio odvojen, nikada! Bio je sastavni dio svemira, tlaka i vlaka, svjetla i tame, promjena i zastoja i obilazaka i energija i svega što postoji. Bio je svjestan, na primjer velikih kretanja zraka i drugih stvari… ali sada je znao da su to oluje u planinama i dolinama. Ponekad je i sam gurao zrak ali nije znao što su planine i doline.
Mrak iza očiju. To je dragocjeno. To mu daje… njegovost. Njegova ruka s tim smješnim koprcavim završecima daje mu zadovoljstvo dodira, opipa, tvrdoće i mekoće, hladnoće i topline. Ove rupe sa strane daju mu zvuk! Prednje rupe daju mu divne mirise! Te rupe su pametne! Kako znaju kako se to radi?! To je čudesno!
Kada si elementarni duh sve se događa zajedno i istovremeno, nema vremenskih razlika, sve je i iznutra i izvana, i to je negdje… u nekoj velikoj, nečemu, stvari… svugdje.
Stvar je dobar pojam, to je korisna riječ. Sve što ne znaš što je, je stvar. I sve to je uzbudljivo.
Dobro je biti čovjek. Da, istina je da se to ljudsko obličje sastoji uglavnom od prljave vode, ali je dobro složena. Dobro posložena prljava voda. Tko bi mislio da je to moguće.
Ima osjetila, može se kretati, može svašta i može… svašta, zna, osjeća da može svašta ali ne zna, mora to istražiti, javljaju se neke… stvari… nekako zna da su to “osjećaji”, zna da su to neki kemijski spojevi u “njegovoj prljavoj vodi”, neke nečistoće, ali daju mu… nešto, nešto uzbudljivo! Može kao i drugi ljudi razgovarati! Mora to pokušati. Ima rupe za zvuk, samo mora naučiti kako se to radi. Može im se obratiti a da oni poima nemaju tko je on jer sada izgleda kao oni! Sada kada je čovjek, nema povratka, ovo je predobro! Uzbudljivo! Zanimljivo! Mora to istražiti.
Čudno titranje, i još nešto novo, novi “osjećaj?”. Umor? Slabost? Praznina? Treba mu gorivo. Hrana.
Dobro je što jednostavno zna što je mnogo toga što nikada nije vidio ni iskusio. Nevažno kako, ali zna. Valjda je još spojen sa nečim, sa svime, nebitno. Zna. Zna da je ovo mjesto gdje može dobiti gorivo. Piše “Svratište” i to znači to, hrana. Ne zna kako, ali zna.
Ulazi, svi se okreću prema njemu, zar znaju! Je li drugačiji, ovo nije dobro, ne može vidjeti sebe, nama poima kako izgleda, možda je zelen, ili ima rogove, nije se istražio, to je frustrirajuće, ne moći vidjeti sebe! Ovo je panika, zna, novi osjećaj. Nije zelen, vidi si ruke, boja je dobra, valjda nema ni rogove, sigurno bi ih osjetio da ih ima. Opušta se.
Kasnije kada su ljudi pričali i prepričavli svašta o neobičnom došljaku, vjerojatno je najtočnije što je rekla svratištareva kći, Tihica Gromadina, koja je posluživala došljaka, sitna djevojka koja nikada ne zatvara usta.
“Pa, ovaj, čim je ušao vidjela sam da je čudan, čudno je hodao, dizao je noge ko paradni konj, ali k nama dolaze svakakvi i nije pametno prigovarati, i zastao je, gledao malo druge za stolovima i onda prilično nespretno sjeo za stol, ugurao se na stolicu, kao da ju ne zna pomaknuti, i inda čim sam mu prišla iz čistog mira je, tek tako, ničim izazvan, izvalio “Ja sam čovjek, kao i vi”. Pitala sam ga što da mu donesem i natuknula da su kobasice jako vruće a on je tražio nešto hladno, pa sam mu donjela hladne kobasice koje su ostale od neki dan pa sam mu ih dala a on ih je grizao i žvakao i gurao u usta i onda što je jako neodgojeno punih usta tako da su mu komadi ispadali iz usta rekao “Nisam ovo očekivao, šta sad da radim?”. Rekla sam mu da ih proguta da se spuste u želudac a on je rekao “Aha! šupljina prema dolje!” i progutao je i izgledao je kao da će se zadaviti a kad je prodisao malo se zalelujao i rekao je “ooo, ja sam čovjek, pojeo sam ljudske kobasice” a ja sam rekla da nije ljepo da nas vrijeđa jer mi imamo uglavnom svinjske kobasice kao i uvijek i onda on mene pita šta da radi dalje s kobasicama a ja kažem da mu s tim dalje ja ne mogu pomoći i pristjno zatražim 2 novčića a on mi je dao zlatnik i to je sve. I još kad je odlazio je rekao “Ja sam čovjek kao i vi” pa mi je to bilo sumnjivo i mislila sam da možda i nije čovjek kad to tako kaže. I to je sve. I da, imao je nekakav čudan miris, kao zmazana ustajala voda. I to je sve. I rekao je da će se vratiti jer su kobasice odlične ali imao je takav izraz lica kao da mu je zlo pa mislim da je samo pukušavao biti ljubazan jer iskreno od onih hladnih kobasica bi svakome bilo zlo da ih onako proguta. I onda je otišao. I to je sve.” I još mislim… – ali ostaviti ćemo Tihicu da dalje priča a mi idemo pogledati gdje je on.

A “on” je hodao dalje, i osjećao je da sve bolje reagira na tu gravitaciju koja ga vuče dolje, i sve manje pažnje mu treba da bi ostao uspravan i upravo na kraju te misli jedan doljnji krak (noga?) mu je izveo nešto jako čudno i sljedeće što zna je da sjedi pored puta, u blatu i boli ga to… noga. I iznenada jaka, jaka misao i čudan ali jak jak jak osjećaj. “Treba mi žena.” A onda je zaspao.

—-

Ne mogu vam ovdje pričati što je dalje bilo, (s niim, ženama, drugim ljudim ai životinjama, prirodnim poretkom i poremećajima…) jer nije ni mjesto ni vrijeme. A znamo da za sve postoji pravo mjesto i vrijeme, i način, i prava mjera, i zdrave granice… želja mi je bila samo vas malo potaknuti da i vi razmišljate raznoliko. D vas potaknem da vidite stvrari iz druge perspektive, s druge točke gledišata, da se poigravate svojim mislima i uživate iu životu. Dalje je na vama.

Hvala vam što ste izdržali do kraja teksta, a smijete i komentirati.